Oda Dubrovniku

AUTOR: ILIJA CRIJEVIĆ

Ilija Crijević, latinizirano Aelius Lampridius Cervinus (1463. – 1520.) rođen je u Dubrovniku. Školovao se u Rimu, gdje je na njega imao utjecaj humanist Julije Pomponije Leto, osnivač Rimske akademije. Crijević je prvi hrvatski poeta laureatus, pjesnik okrunjen lovorovim vijencem za svoje “nježne ljubavne pjesme”. 1484. godine. Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu, nakon čega se vraća u Dubrovnik, gdje se ženi i obavlja razne važne gradske službe. Godine 1510. umrla mu je supruga, a on se odlučuje zarediti.

Crijeviću je za života objavljeno tek četiri epigrama, a ostatak njegove književne ostavštine ostao je u rukopisu. Dva najvažnija rukopisa čuvaju se u Vatikanskoj knjižnici. Prozni dio njegovog stvaralaštva čini jedanaest pisama i dvadesetak govora. Njegova proza stilski i kompozicijski slijedi Cicerona.

Pjesnički opus čine pjesme pisane na latinskom, i to 240 pjesama, raspoređenih u 9 knjiga. Pisao je epigrame, himne, ode i rimske ljubavne elegije, od kojih su najpoznatije “Elegije Flaviji”. Upućene su djevojci Flaviji, stvarnoj ili imaginarnoj Rimljanki, koja mu je priuštila ljubavne jade dok je boravio u Rimu. Obrazac ljubavne elegije Crijević nasljeduje iz antike, od Propercija, Tibula i Ovidija. Svaka od tih elegija govori o fatalnom zaljubljivanju, nakon kojeg slijedi ljubavna patnja zbog neuzvraćene ljubavi, a na kraju slijedi realno poimanje situacije i otrježnjenje od ljubavne opijenost.

Ilija Crijević slijedi antičke obrasce u duhu humanizma, piše na latinskom jeziku, štoviše prezire pisanje na narodnom jeziku, koji je za njega stribiligo illyrica (“ilirska iskrivljenost”).

Oda Dubrovniku – analiza pjesme

Među humanističkim lirskim oblicima posebno se ističe oda. Ona predstavlja svečanu, javnu hvalu o nekoj osobi ili nečemu dragom (domovina, osoba, jezik), ali se njome izražava i niz osobnih uzvišenih osjećaja. Crijevića oda zapravo je ironična “oda”.

“Oda Dubrovniku” jedna je od poznatijih Crijevićevih pjesama, napisana u pet katrena. Kao i ostatak njegovog pjesništva, napisana je na latinskom jeziku. Crijević pokazuje poznavanje klasične mitologije, ali i svoje umijeće prilagođavanja tradicionalne antičke vrste dubrovačkom podneblju. U prvoj strofi apostrofira Dubrovnik: “O zjeno, Dubrovniče! Zjeno, dome moj!” Ovaj stih upućivao bi na uzvišene hvale Dubrovniku, koje opravdavaju uvodne riječi. Motiv “zjene” upućuje na nešto jako osobno čovjeku, (usporedimo s frazemom “čuvati nešto kao zjenicu oka svog”), što odražava privrženost rodnom gradu. Uzvišenost svojih osjećaja i dubrovačke plemenitosti postiže metaforom “loze dvostruke kviritske”. Povezivanje Dubrovčana s Kviritima, kao punopravnim rimskim građanima, povezuje se s legendom o rimskom osnivanju Epidaura (Cavtata), čiji su se stanovnici pred navalom Slavena preselili na mjesto današnjeg Dubrovnika.

Druga strofa slijedi uzvišeni ton i veličanje atributa grada: “Što najbolje da želim gradu najboljem?” Ali ovo pitanje uvodi u autoironiju u trećoj i četvrtoj strofi. One u odraz ironične ode: “jer puštaš me da venem, ne da izginem… i zrak i sunce kužni na me nasrću,/ s dviju obala gadni Ston”. Ovi stihovi izražavaju podrugljivu narav cijele ode, možemo reći i antiode. Naime, oda je nastala dok je Crijević u Dubrovniku obnašao dužnost zapovjednika utvrde na Pelješcu, 1495. godine. Pjesma je odraz njegovih osobnih, nimalo pozitivnih doživljaja tog kraja. “Kula ledena”, “kužni Ston”, motivi su koji izražavaju dubinu pjesnikovih animozitetnih osjećaja. Cijela pjesma tako predstavlja kontrast, u kojemu se na jednoj strani našla slavna, idealizirana slika dubrovačke povijesti (“loza kviritska”, “grad najbolji”, “rod častan”), a s druge strane negativni doživljaj tog kraja kroz oči pojedinca.

U četvrtoj strofi, autoreferencijalnost “jer vraćaš sebi Iliju” opisuje vraćanje “gojenca” u rodno mjesto, koje mu pruža okrilje “kao Jupiter Bakhu svom”. Pjesnik je prisiljen vratiti se u rodni grad i obnašati gradske službe, a svoju nevoljkost najbolje izražava hiperboliziranom ironijom u posljednjem katrenu: “Iz ralja smrti izbavljen, iz podzemlja,/ siromah priznajem ti rado velik dug”. Tek čitanje posljednjih triju strofa čitatelj dobiva uvid u ironiju prva dva katrena. Latinski izvornik možda bolje od samog početka označava ironičnost cijele pjesme: “Ocelle mi, Ragusa” (Zjeno moja, Dubrovniče!). Deminutiv “ocellus” od “oculus” (oko), označava suprotno onome što se može misliti – Dubrovnik je tek okašce, neznatna zjenica pjesniku. Dubrovnik kao personificirano biće misli da je grad koji čovjeku pruža „pogled“ u bolji život, a sve što mu daje jest ledena kula kužnog Stona.

Grad je postavljen kao sudbonosni spasitelj mladog pjesnik iz podzemlja, grad je Asklepije koji spašava Hipolita, grad je Jupiter Bakhu i Heraklo Alkestidi. Sve su ovo mitski junaci i bogovi koji su spasili nekoga iz podzemlja. Ove usporedbe odražavaju Crijevićev ironičan stav prema onima koji gradom vladaju, prema dubrovačkim moćnicima, ali i prema samome sebi, kao dijelu takvog društva.